Praštanje

29.9.2009

Zašto je važno oprostiti?

Mnogi ljudi žive zarobljeni u prošlosti, sa stalnim bolnim sjećanjem na uvredu, nepravdu koja im je nanesena i zbog toga nemaju šansu biti sretni. Gotovo svi smo doživjeli da nas povrijedi netko koga volimo, cijenimo, smatramo prijateljem. Te povrede nas bolno izjedaju iznutra i onemogućuje nam sreću. Jedini način da ozdravimo, da se oslobodimo nezdravog bola je oprostiti.

Teško je slijediti nama nedostižne primjere velikih ljudi koji su opraštali svojim neprijateljima na zadivljujući način, poput Isusa. Ukoliko se ne osjećamo doraslima za opraštanje iz altruističnih, plemenitih, viših razloga, a najčešće je upravo tako, krenimo na put opraštanja zbog sebe. Poslužimo se mudrom sebičnošću. Odlučimo oprostiti da bismo sebi olakšali život, da bismo spriječili da se zbog duševne patnje razboli i naše tijelo, da bismo sebi pružili šansu za sreću. Ljubav prema sebi i samopoštovanje pokreće nas na praštanje, jer ne želimo biti nepošteni prema sebi i robovati beskrajnoj boli.

Mnogima od nas dogodila se patnja zbog prekinutog odnosa za koji smo mislili da će trajati vječno. Najčvršća prijateljstva se raskidaju, nestaju velike ljubavi, odlaze dragi ljudi. No, prolaznost je jedna od osnovnih karakteristika svijeta u kojem živimo. Sve oko nas i mi sami neprestano se mijenja. To što mi želimo zadržati postojeće stanje i trenutne odnose, samo pojačava našu patnju jer je to nemoguće postići. Što se prije pomirimo s prolaznošću i neminovnošću konstantnih promjena svega oko nas, to ćemo lakše živjeti. Zakonitost ovog našeg svijeta je prolaznost i bilo bi vrlo zdravo prihvatiti to. Iz dana u dan, iz trenutka u trenutak, mijenjamo se mi, mijenja se naše tijelo, naš način razmišljanja i reagiranja. Isto tako mijenjaju se i nama bliski ljudi koji u nekom trenutku prestaju biti bliski, otuđujemo se, ali istovremeno u naše živote ulaze drugi ljudi. Stoga, prihvatimo to kao nešto neizbježno. Stvar je naše odluke hoćemo li dopustiti da nas bolna povrijeđenost izjeda i truje nam život, ili ćemo se odlučiti na nimalo lagan čin praštanja i krenuti ka ozdravljenju. Ponekad upadnemo u mrežu mržnje prema ljudima koji su nas duboko povrijedili, nanijeli nam zlo. Ako dopustimo da se mržnja razvije i ukorijeni, ona će na nas djelovati kao zloćudna bolest. Ništa dobro ne može proizići iz mržnje i na kraju ona uvijek najviše pogodi onoga koji je nosi. Mržnja je suprotnost ljubavi i jedino se ljubavlju može izliječiti. Mržnja nas čini nesretnima.

Osveta

„Uvijek praštajte svojim neprijateljima, ništa ih ne može toliko iživcirati." (Oscar Wilde)

Najspontanija reakcija na uvredu je poriv za osvetom. Želimo izravnati račune, uzvratiti istom mjerom. Osveta doista i može donijeti kratkotrajno zadovoljstvo, ali nikada ne pruža potpunu zadovoljštinu. Osim toga, osveta izaziva lančanu reakciju za osvetom onoga kojemu smo se osvetili. Tako to može trajati u nedogled i nikome ne donijeti ništa dobra. Krugove nasilja koji se stvaraju iz osvete, teško je prekinuti. Osveta nas zarobljava i ne samo da ne iscjeljuje rane povrijeđenog, nego ih produbljuje. Jedini izlaz iz bolne situacije i vezanosti za prošlost je opraštanje. Praštanje omogućava i onome koji prašta i onome kojemu se prašta da krenu ispočetka. Na vama je da izaberete!

Ponekad se ne možemo odlučiti oprostiti jer nas brine da li će ljudi koji su nas povrijedili dobiti što zaslužuju, čini nam se da će previše olako proći. Međutim, praštanje je daleko mudriji i za nas same bolji izbor, jer osveta nas vodi u još veću bol. Ako nismo oprostili, svaki puta kada se sjetimo osobe i situacije koja nas je povrijedila ponovno oživljavamo staru bol. Postali smo sužnjevi boli iz prošlosti. Odlučiti oprostiti znači biti pošten prema sebi, izabrati slobodu umjesto ropstva. Ali oprostiti ne znači i zaboraviti. Opraštanjem sjećanje ostaje, ali ono nije više bolno i ne vlada nad nama. Neke boli su za nas prevelike i ne možemo se s njima nositi, pa, da bi se obranili, mi ih strpamo u zaborav. U tom slučaju zaborav je opasan, jer ne možemo oprostiti ono što smo zaboravili, a time smo si onemogućili da izaberemo oprost i zdravi put ka slobodi.

Oprostiti ne znači da odnos s onime koji nas je povrijedio treba biti kao prije, jer je to nemoguće. Često je najmudrije oprostiti i prekinuti odnose. Također, oprostiti ne znači i opravdati osobu, skinuti krivnju s nje, rasteretiti je moralne odgovornosti. Mi smo i nakon što smo oprostili svjesni da postupak koji nas je povrijedio nije bio u redu.

Oprostiti sebi

Nekim ljudima je izrazito teško oprostiti. Teško je oprostiti onima koji nam se čine monstruozno zli, lošim roditeljima, onima koji ne mare za naš oprost, ali najteže je oprostiti sebi. Da bismo oprostili sebi potrebna je velika hrabrost. Teško je oprostiti što smo sebi nanosili zlo, ali najteže je oprostiti sebi što smo loše postupali s drugima. Proganja nas sjećanje na trenutak u kojem smo odbili pružiti pomoć, kada smo lagali, zapostavljali... Zbog pomisli na patnju koju smo nekom prouzročili javlja se mržnja prema samom sebi. Nezadovoljni smo samim sobom i to nas pokreće na samooprost.

Opraštanje sebi počinje iskrenim priznavanjem djela koje smo počinili i našom željom da to više nikada ne počinimo. Snagu za oprost sebi naći ćemo u ljubavi. Ne smijemo dopustiti da nas greške iz prošlosti truju i priječe da se razvijamo u bolju osobu. Neki ljudi ne žele sebi oprostiti, već izabiru vječito se gušiti u samoprijekoru. Beskrajno samooptuživanje nema smisla i zato treba biti strog prema sebi. Priznajem, nisam zadovoljan nekim svojim postupcima, ali ne želim da mi neplodno kajanje onemogući da se razvijam kao dobra osoba. Ljubav i samopoštovanje nam daje snagu da sebi oprostimo.

Kako oprostiti?

Neki od nas ne žele niti sebi niti drugima priznati bol koju osjećaju. Neki poriču bol iz čistog ponosa, a neki jer se boje priznati mržnju prema osobi koja ih je povrijedila. Da bismo oprostili, najprije si moramo priznati da smo povrijeđeni i dopustiti si da osjetimo bol. Drugi korak u praštanju je naša odluka da se nećemo osvetiti. Da bismo oprostili, riješili se mržnje i boli koju nam je povreda nanijela, osobu trebamo početi gledati drugim očima. Nesretni događaj pokušajmo vidjeti u proširenom kadru. Kada dignemo pogled s jedne bolne točke i pogledamo u visinu, horizont se proširuje. U procesu praštanja postupno uviđamo dublju istinu o ljudima koju je do tada zasljepljivala mržnja. Ako uspijemo čovjeka odvojiti od onoga što nam je učinio, uvidjet ćemo da on nije samo osoba koja nas je povrijedila, da to nije jedina istina o njemu. Postupno uviđamo da je naš neprijatelj baš poput nas: isto ranjivo, krhko biće koje teži ka sreći i ne želi patnju. Ako pogledamo još šire, uvidjet ćemo da smo u biti svi mi ljudi isti. Svi težimo istom – sreći! Lakše ćemo oprostiti ako pokušamo razumjeti barem mali dio onog što je osobu nagnalo da nas povrijedi. Razumijevanje neprijatelja pomaže nam da ih svedemo na njihovu pravu mjeru, jer smo, zbog boli i nepravde koju su nam nanijeli, stvorili krivu sliku o njima, te nam osobe izgledaju suviše moćno. Ako uspijemo proširiti horizonte naših misli, vidjet ćemo da pred nama nije neko divovsko čudovište, već samo slabo ljudsko biće. Ako uspijemo ljude odvojiti od onog lošeg što su nam učinili i vidjeti ih kao slaba bića kakva i jesu, u nama će se roditi novi osjećaji prema njima. Ako to ne uspijemo ili ne želimo, ostat ćemo robovi prošlosti i mržnja će gospodariti našom budućnošću.

Praštanje djeluje kao ljubavni protuotrov mržnji. Ljubav prihvaća ljude kao čista bića, vidi ispod zlih postupaka, ispod površine, gdje se nalazi nesretna i slaba osoba. Zato ljubav omogućava da volimo čak i osobe koje su nas povrijedile. Da smo na dobrom putu, da je praštanje započelo znat ćemo kada osjetimo i najmanji poriv da čovjeku koji nas je povrijedio poželimo dobro u životu. Za oproštaj je potrebno puno vremena, stoga dajte si vremena, to ne ide lako. Što nas više povrijede, to nam više vremena treba za oprost.

Opraštanje je uzbudljiva pustolovina u kojoj odnosimo pobjedu nad samim sobom, jačamo i rastemo. Izaberite i Vi neizvjesnu pustolovinu praštanja! Odlučite ljubavlju osvijetliti tamne prostore svoje duše!